FK Željezničar osnovan je 19.09.1921. godine, nakon nekoliko mjeseci čekanja na odobrenje za osnivanje, koje se tako dugo čekalo iz političkih razloga. s obzirom da su klub osnovali obični radnici, tada vlastima nije odgovaralo da se radništvo tako udružuje, ali nakon nekog vremena su ipak popustili i odobrili rad kluba. ideju o osnivanju kluba pokrenuli su mladi željeznički radnik Dimitrije Dimitrijević i njegov kolega strojovođa Ludvig Lapleu još početkom 1920. godine. njih dvojica uz Stjepana Katalinića čine inicijativni odbor za osnivanje kluba, te uz mađara Hinka Tegzeša, koji je postao predsjednik, čine prvu upravu kluba. uz pomoć svih sarajevskih željezničara klub se opskrbljuje opremom, kupuju prvu loptu te šalju zahtjev za registraciju, te nakon podužeg čekanja napokon dobivaju pravo igranja.
željo prvu utakmicu igra protiv najvećeg gradskog rivala u ta vremena - SAŠK-a, te bilježi ubjedljiv poraz od tada moćnijeg protivnika rezultatom 1-5. zanimljivo da je strijelac prvog pogotka u povijesti željezničara bio i njegov osnivač - Dimitrije Dimitrijević.
željezničar se od 1921. do 1926./7. natječe u drugoj sarajevskoj podsaveznoj ligi, da bi u toj sezoni izborio plasman u prvu ligu u kojoj se natječe sve do početka drugog svjetskog rata.
početak rata željo je dočekao natječući se u prvoj ligi sarajevskog podsaveza. s obzirom na prepoznatljiv radnički i slobodarski duh kluba, odbijaju se registrirati i nastupiti u prvenstvu NDH-a. zbog toga klub je ugašen, opljačkan,a mnogi igrači i članovi uprave su otišli u narodooslobodilački rat.
ubrzo po završetku rata, u 7. mjesecu 1945. godine klub se obnavlja,te u istoj sezoni osvaja prvenstvo sarajeva, te na republičkom finalu, u konkurenciji veleža i borca postaje prvak te je izborio nastup u prvom saveznom prvenstvu 1947. godine.
po završetku rata željo je ostao i bez svlačionica koje su potpuno uništene na njegovom do tadašnjem domu, igralištu pofalić, na kojem su igrali od 23.10.1932.
nakon ulaska u prvu saveznu ligu klub se seli u marindvor, na stadion "6. april".. nakon velikog uspjeha kreću veliki problemi za želju.. naime upravo na vrhuncu željinih uspjeha političke elite odlučuju osnovati svoj klub FK Torpedo, te donose odluku kojima prisiljavaju igrače željezničara da prijeđu u novoosnovani torpedo. jedini igrač koji je unatoč svim pritiscima i raznim oblicima ugnjetavanja ostao u želji je Joško Domorocki. političkom odlukom također je željezničar izbačen iz prve savezne lige, na način da je ona smanjena.. zanimljivo je da je nedugo prije prelaska Lovrića (kapiten), Alajbegovića, Konjevoda, Lazarevića, Rajlića, Golca i Šilića u torpedo, u međusobnom ogledu željo potpuno demolirao domaćine sa 1-9..
no tu nije kraj željinih muka.. nakon ispadanja iz lige, a kao razlog je naveden mali broj igrača, savez potpuno briše željezničara, kao da i ne postoji..ipak nakon mnogih žalbi i povlačenja raznoraznih veza, klub je ipak ponovno upisan u registar te mu je dozvoljeno natjecanje u drugoj saveznoj ligi. nakon toga željo se sljedećih 7 godina natjecao u nižim ligama, od 2. savezne, republičke pa čak i u sarajevskoj..
1949 godine kreće se sa gradnjom novog stadiona FK Željezničara, te nakon 4 godine mukotrpnog rada, i ponovno mnogih problema koje je klubu priuštila politika, napokon, 13.09. 1953. godine na novoj "grbavici" u drugom kolu 2. savezne lige željo pobjeđuje NK šibenika rezultatom 4-1. navijači željezničara od milja grbavicu zovu "dolina ćupova"
ta sezona je okončana plasmanom u prvu ligu, a osvojen je i kup bosne i hercegovine, tako da je to jedna od najuspješnijih godina dotadašnje povijesti kluba.
ipak bile su to godine uspona i padova. Željezničar je tako gubio prvoligaški status pa se čak, administrativnom odlukom, našao i u zonskom takmičenju. Ipak je u tim godinama klub gradio svoj stabilan prvoligaški rejting, vođen kvalitetnim igračima, Ribarom, Kranjcem, Matićem, Vrebcom, Pašićem, te kasnije i Radovićem, Katalinskim, Smajlovićem, Osimom i drugim. Ofanzivna igra i timski duh uz nepokolebljive navijače, priskrbili su Grbavici epitet neosvojive „Doline ćupova“.
kroz 60te godine prošlog stoljeća željo se polako ali pametno, ciljano približavao samom vrhu jugo nogometa, te je redovito bio u gornjem dijelu tablice, da bi u sezoni 1970/71. postao vice prvak a u sljedećoj napokon i prvak, najbolji u jugoslaviji!
 |
| šampionska generacija iz 72.
ovu legendarnu generaciju su pod vodstvom Milana Ribara predvodili: Janjuš, D.Kojović, Bečirspahić, Bratić,Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Bukal i ostali.
ovo je snimak pobjede na marakani nad crvenom zvezdom od 1-4
zanimljivu utakmicu željo je odigrao 1.6.1971., na proslavi 50. rođendana na grbavici je gostovao milanski inter, a u ekipi željezničara gostovao je kapetan jugoslovenske reprezentacije i crvene zvezde - dragan džajić. utakmica je završila 3-3.
sljedeće sezone željo nastupa u kupu prvaka, ali već u prvom kolu ispada od engleskog prvaka derby countiya sa dva poraza, u engleskoj 2-0 i u sarajevu sa 1-2. jedini pogodak, i prvi u kupu prvaka za željezničar postigao je edin špreco, dok je u uzvratnoj utakmici crveni karton dobio božidar janković.
u sljedećoj sezoni željo zauzima 5 mjesto u prvenstvu,nakon čega počinje sve više i više tonuti da bi u sezoni 1976/77. kao posljednji ispao u drugu ligu. nakon šoka koji je donjelo ispadanje, klub se reorganizira, trener postaje legendarni Ivica osim te želju expresno vraća u prvu ligu gdje sljedeće tri sezone mirno boravi u sredini tablice..uz to osim na višu razinu podiže rad u školi nogometa gdje je zaposlio bivše istaknute igrače, a u prvoj momčadi daje šansu mladim talentima, baždareviću, baljiću, čapljću i drugima..
zatim dolazi sezona 1980/81. u kojoj željo opet teškom mukom ostaje u elitnom razredu jugo nogometa, ali i ostvaruje jedan sjajan uspjeh, pobjedama protiv rudara iz velenja, slobode iz titovog užca, radničkog iz niša i partizana dolazi do finala kupa maršala tita gdje se u beogradu sastaju sa veležom. željo golom mehmeda baždarevića dolazi u vodstvo, ali veležova zvijezda, vahid halilhodžić preokreće rezultat na 2-1, da bi baždarević poravnao u 62. minuti na 2-2.. kada se već činilo da neće biti pobjednika i da će se o pobjedniku odlučiti penalima, ukazao se okuka i u 80 minuti donosi kup veležu. željo je igrao u sljedećem sastavu.. Njeguš, Berjan, Komšić, Lusic, Saračević, Čilić, Nikić (Grabo), Odović (Vlaški), Paprica, Baždarević, Bahtić.
sezona 1983/84. umalo donosi novu titulu, željo je gotovo cjelu ssezonu vodeći, ali na kraju popuštaju i za dva boda ostaju kratki za prvakom crvenom zvezdom,te sa istim brojem bodova kao i partizan zauzimaju tek 3. mjesto. taj plasman im omogućava nastup u kupu UEFA.
u sljedećoj sezoni željo igrajući kup UEFA postiže najveći uspjeh u povijesti kluba, dolazi do polufinala protiv tada jakog mađarskog videotona. prva utakmica u mađarskoj završava pobjedom domaćina 3-1, a na uzvratu na "dolini ćupova", pred više od 25 000 gledatelja željo pruža odličnu partiju, poigrava se gostima i pogotcima bahtića u 5 minuti, i čurića u 72 dolazi do rezultata koji ga vodi u finale, na megdan velikom Real madridu...a onda šok..muk grbavice.. ležernost u obrani domaćih kažnjava chukai i u 87. minuti postiže pogodak kojim mađare vodi u finale kupa UEFA..
u tom susretu ivica osim je mađarima suprodstavio ovaj sastav : Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšič, Bahtić, Škoro, Ćurić, (Čilić ), Baždarević, Samardžija
1986. godine klupu napušta ivica osim..najveći trener u povjesti kluba - koji nije osvoji ništa! osim srca svih istinskih zaljubljenika u ovu predivnu igru!
u toj prvoj sezoni bez osima na klupi željo nešto ipak osvaja, točnije željin vođa napada - mihajlović, koji je sa svoja 23 gola najbolji strijelac prvenstva, što je želji bilo dovoljno za 9 mjesto na tablici.. sljede godine osrednjosti do raspada države.. kako ću imat poseban post o posljednjoj sezoni u kojoj je i željo imao značajnu ulogu, nažalost ne po dobrom, ovdje stajem... još ostaje spomen na željine vjerne navijače, manijake, koji su osnovani 1987. godine, u vrijeme kada je jugo navijačka scena počela bujati na sve strane..
  |
Nema komentara:
Objavi komentar